{ CRTICE IZ SVAKODNEVNOG RADA }

Neku večer sam naišla na film, u produkciji Netflixa, To the bone

Govori o životu, smrti,  anoreksiji, bulimiji, obitelji i samoći.  O borbi, u očima onih koji nas okružuju, potpuno besmislenoj. Zašto netko odabire mršaviti? Zašto netko odabire povraćati? Zašto netko odabire debljati se? 

Pitam se, odabire li?

Sjećam se tako jedne djevojke koja je brojala sve kalorije, za koju je hrana predstavljala samo nužnost, koja nije uživala ni u listu salate ni u nekom drugom okusu. Koja nije uživala. U ničemu. Sve se radilo jer je moralo biti tako odrađeno, jer je plan morao biti ostvaren, jer je sve pod kontrolom kada je sve kako je zacrtano. Gubeći, istovremeno, iz vida paletu boja i nijansa koje život nudi. 

Kao psihologu, psihoterapeutu, bilo je teško slušati njezine riječi o tome kako se ne može vidjeti, gledati, kako se mrzi, znajući da je ja volim više nego što ona voli sebe samu. Na tankim nožicama ulazila je u prostor, odlučnim glasom se kažnjavala zbog propusta njezinih roditelja, prijatelja, društva ili nekih sasvim nevažnih osoba i činjenica negdje daleko u svijetu. Ljubav prema dečku nije osjećala, a nije ni osjećala njegovu ljubav ni njegovu pažnju. Sjetim se tako, kako smo razgovarale u miru i tišini mog ureda, da je ponekad baš tišina vikala, orila i grmila, šapatom, više od tisuću riječi. Promatrala sam je dok je dolazila i odlazila na tankim nožicama, bila uz nju i slušala.

Promjena…

 

Srećom, nedugo nakon naših razgovora i glasnih tišina, stvari su se počele mijenjati. Onaj list salate je dobio okus i miris. Prioriteti su se drugačije posložili.Ona je krenula disati, osjećati. Bilo je to još daleko od života, od uživanja i od svega što je zaslužila, ali smo nastavile naš put dok njezine nožice nisu bile dovoljno jake da mogu hodati same i sigurne.

Čujem je i danas, javi se. Nasmijana, vedra i vesela. Ima dana kada nije tako, kaže, ali zna da će opet doći do toga. Jer sada zna kako, zna tko je i voli se. 

Kad je pitam što joj je pomoglo u našim razgovorima, onda mi kaže da je to slušanje, pričanje na neki drugačiji način. “Imala sam osjećaj kao da imam službenog prijatelja, koji me želi shvatiti i razumjeti, koji me ne okrivljuje i ne govori mi da jedem! Imala sam poteškoća davanja ili primanja fizičke i psihičke ljubavi, iako sam to potajno željela.”

Svojim tijelom više ne drži ravnotežu u svijetu, zato je konačno slobodna. Liberation! 

Djevojke (i dečki) ne odlučuju jednostavno mrziti njihova tijela, nego ih  poučavamo.

Ja sam sretna što sam imala priliku naučiti je drugačije, a ona je naučila mene mnogo važnih stvari o sebi.

 

 

Lascia un commento

Il tuo indirizzo email non sarà pubblicato. I campi obbligatori sono contrassegnati *