Kako oprostiti sebi i drugima?

Kada spominjemo oprost većini nas se isprepliću pitanja oprosta kao pitanje vezano za svakodneve izazove u odnosima sa drugim ljudima, od prijateljskih do obiteljskih. U odgoju, od malih nogu, u kojima učimo djecu da se moraju ispričati ili pitati da im netko oprosti kako bi osvjestili da su pogrješili, pa do situacija u kojima pitamo oprost našeg kućnog ljubimca kojem smo nehotice stali na nogu ili pogurnuli. Nekima mislimo da nećemo nikad oprostiti, neki neće nikad oprostiti nama. Možda je dobro da se proispitamo o značenju i dinamikama ovog psihološkog i emotivnog fenomena.

Što je zapravo oprost u psihologiji i psihoterapiji?

Oprost možemo definirati kao kompleksni fenomen kako na emocionalnoj tako i na kognitivnoj razini u kojoj se negativni osjećaji izmjenjuju i smanjuju osjećaj krivnje prema osobi koja nas je povrijedila i razljutila, a s vremenom uspijevamo gledati na osobu koju smo smatrali krivcem sa razumijevanjem, ljubaznošću i ljubavlju. Druge definicije govore o otpušanju negativnih emocija poput ljutnje i straha koje su nastale uslijed nekog, za nas, lošeg događaja ili emocija poput ravnodušnosti, kategoričkog odbijanja opraštanja, ali razmišljanja i analiziranja događaja kako bi razvili osjećaj empatije i preuokviravanja događaja u nešto što, iako bolno, je pridoneslo razvijanju naših sposobnosti i drugačijeg sagledavanja na život i životne situacije.

Iz ovih definicija vidljivo je da se zapravo oprost sastoji od različitih momenata. Prvi je pokrenut osjećajem uvrede. Ona je percepirana i prepoznata kao namjerna od strane žrtve. Prva reakcija žrtve je potreba za revanšizmom, odnosno mehanizam koji se javlja uslijed osjećaja da smo povrijeđeni. Razmišljanje, analiziranje i projeciranje različitih scenarija o tome što je moglo biti drugačije je sastavni dio ljudske prirode, posebice kada aktivniramo obrambene mehanizme. Istraživački gledano, modeli opraštanja mogu se svrstati u tri osnovna modela: evolucijsko – kognitivni, modeli prosuđivanja i psiho – socijalni model. Svim modelima je zajedničko to što traže način kako aktivirati oprost, kako krenuti dalje, implicirajući pritom koliko je za nas loše ne oprostiti i nositi negativne osjećaje iznutra.

U terapijskom radu, često se susrećem sa klijentima koji kada prepričavaju svoje životne događaje i iskustva kažu nikada si neću moći oprostiti. Kad ih upitam što bi se dogodilo da oproste sami sebi, tada odgovaraju sa ne želim zaboraviti, želim da me podsjeća gdje sam bio i što sam napravio. Vrlo je važno razjasniti da opraštanje ne donosi sa sobom zaborav, dapače. Sa moje točke gledišta oprost je prihvaćanje i razumijevanje, prije svega samih sebe, a zatim, poput lančane reakcije, prihvaćanje i razumijevanje i ostalih, nama važnih i bliskih kao i onih manje bliskih osoba.

Iskustvo koje smo proživjeli i koje je razvilo jaku emocionalnu reakciju ne može pasti u zaborav. Ono je satkano u pore našeg učenja i životnog puta, oblikuje naše misli i oblikuje način kako ćemo se ponašati u nekim drugim međuljudksim odnosima, ali i sami prema sebi. Moram primjetiti da živimo u društvu koje je vrlo ljuto i revoltirano, nekad ni sami ne znamo iz kojih razloga, ali su emotivne reakcije vrlo burne. Kao da smo se prestali veseliti malim stvarima.

Potreba za dokazivanjem?

Ljutimo se na semaforima, u supermarketu, na učitelje, kolege s posla, na vrijeme, navikli smo vidjeti nepravde čak i tamo gdje ih nema. Ljudi nisu zli u svojoj srži, prožeti su dobrim i plementim vrijednostima, ali je ljutnja koju osjećamo oko nas zapravo znak da je u tom našem društvu nešto potrebno promijeniti. Potreba za dokazivanjem da smo u pravu, a onaj drugi u krivu, miče s fokusa važnost međuljudskog odnosa i njegove kvalitete. Tako sam jednog roditelja pitala kako to da se toliko i uvijek ljuti na svoje dijete i, koliko god se dijete ispričavalo čak i nekoliko puta dnevno, taj se roditeljski stav nije mijenjao. Rekao mi je da ako se ne ljuti, da se dijete neće nikad naučiti. U redu je imati pozivitnu svrhu ljutnje, ali je važno znati prepoznati kada u odgojnom smislu gubi svoju dobru namjeru. Što može naučiti dijete od roditelja koji se stalno ljuti i kojem se mora stalno zbog nečega ispričavati i pravdati? Može naučiti da je pogrešan, da što god napravi nije dobro, da je njegov ili njezin potencijal nikakav.

Kako ljutnja i opraštanje utječu na razvijanje odnosa?

Opraštanje je proces i to proces koji vodi ka razumijevanju. Ne mogu se suzdržati od promišljanja o društvu u kojem bi vladalo razumijevanje. Kada bi jedni druge mogli iskreno razumjeti, bez potrebe da dokazujemo tko je u pravu, a tko u krivu, već da uvažimo tuđa stajališta kao ravnopravna našima. Bilo bi svima bolje, mirnije i lakše. Ljubav se ne dokazuje time što nekome dajemo nešto za pravo, time što ako me voliš ćeš napraviti kako sam rekao, ljubav se dokazuje podrškom, razumijvanjem različitih stavova, upoznavanjem i razgovorom o samom odnosu koji povezuje dvoje ili više ljud. Kad nas netko povrijedi možemo biti ljuti i povrijeđeni, ali se možemo pitati kako možemo riješiti situaciju, a da iz toga odnos izađe ojačan? Što je dobro za odnos? Upravo jer je odnos poput neke treće osobe kojoj je potrebno posvetiti pažnju i vrijeme na adekvatan način.

Jedan poznati psihoterapeut, Watzlawick, kaže Iluzija je ta da se možemo razumjeti jer govorimo istim jezikom. Zašto iluzija? Jer je interpretacija riječi, rečenica, izgovorenog i neizgovorenog vrlo osobna i subjektivna. Postoje značenja koja možemo razumijeti samo tako što postavljamo pitanja i živimo u znatiželji. Pretpostavljati da nekog znamo zato što s njime komuniciramo godinama jedna je od najvećih zabluda. Kako i zašto oprostiti nekome?

Uvažavanje

Shvatiti da je život razmjena osjećaja, situacija, različitosti. Da su ljudi oko nas različiti i da na to imaju potpuno pravo, kao što mi imamo pravo biti mi. Da je činjenica da naša potreba da čujemo ispiriku ili da ne želimo oprostiti remeti samo i isključivo našu kvalitetu života. Zaboravimo biti nježni i razumni prema sebi, a oprost je odraz upravo toga. Da razumijemo naše, a zatim i tuđe osjećaje i ponašanja koliko god u našim očima pogrešni ili nerazumljivi bili. Jednom živimo, činimo to s osjećajem mira i pozitivnim stavom kojim čuvamo odnose koji su nam važni, a oni koji nisu, imamo razlog više zašto oprostiti i krenuti dalje.

 

PDF verzija članka, Glas Istre, 24.12.2018.,

preuzmite ovdje:   24.12.2018_g_41

Lascia un commento

Il tuo indirizzo email non sarà pubblicato. I campi obbligatori sono contrassegnati *